Tel: +387 33 272 270   |   Fax: +387 33 272 271   |   Trampina 8,  71000 Sarajevo   |   [email protected]

    Novinarka Dženana Karup Druško: Ljudi vjeruju potpisanim tekstovima

    Dženana Karup Druško u novinarstvu  je iz prostog razloga što je cijeli svoj život,otkako za sebe zna, željela da bude novinarka. I to novinarka pisanog medija. 1994. godine  prvi put je počela pisati za sarajevske Dane. Tamo je prošla takozvanu staru školu novinarstva: od novinarke, preko urednice, do glavne urednice i u Danima ostala  20 godina.

    " Zbog društvenih promjena, kako se to lijepo kaže, otišla sam i onda sam pokrenula neprofitni portal Avangardu iz prostog razloga što mi je novinarstvo nedostajalo. Prvo sam mislila da sam raščistila sa novinarstvom, ali to nije posao koji ostavljate preko noći i zbog toga sam pokrenula portal i nastavila pisati", priča naša sagovornica.

    • Kažu da je u novinarstvu jedino važno na vrijeme odustati?

    - Nažalost, nisam od tih, nikad ne odustajem.

    • Šta je to stara škola novinarstva, šta podrazumjeva?

    - Mogu pričati na osnovu onoga kako su mene naučili, a jedna od prvih lekcija je bila da moram naučiti čitati. Meni je to u tom trenutku bilo smiješno, ali iz ove perspektive jeste najvažnije. Naučiti kako čitati, ko piše tekstove, zašto piše, koji su izvori korišteni, koliko je izvora korišteno, da li su sve strane predstavljene i da li tekst ima neku pozadinu.

    • Govorimo o normalnim pretpostavkama za pravljenje dobrog i kvalitetnog teksta? Kakva je razlika između onoga tada i ovoga sada?

    - Ogromna je razlika. Postulati u novinarstvu se nisu promijenili, teorija ih još uvijek podržava. Međutim praksa koju su nama donijeli digitalni mediji i digitalno doba u kojem živimo, virtualni svijet u kome se pojavljuju mediji, pokazuje da je to potpuno drugačije.

    -Šta je drugačije, tehnika ili samo novinarstvo?

    - Digitalno doba je omogućilo svakome da bude novinar. Svako može objavljivati svoje informacije i statuse, a s druge strane doprinijelo je tome da se gubi ta profesionalnost, da novinarski tekst ne zadovoljava više onih pet osnovnih pitanja od kojih smo mi počinjali i završavali sve u novinarstvu. Tako da se najčešće prenose samo izjave, prenosi se šta je ko rekao, puštaju se tekstovi bez provjere. Mislim da onog trenutka kada su portali uveli ono dole da na dnu piše „portal ne odgovara za tekst ovog autora“, mislim da je to ustvari bio početak jednog novog novinarstva. Ako vi kao urednik portala pustite tekst iza koga ne stojite, o čemu mi uopće pričamo!? Zna se šta je urednik portala, ali to je sada drugi problem do kojeg mi dolazimo. Portali koji nemaju impresume, nemaju urednike, za koje mi uopće ne znamo čiji su, ko stoji iza njih, ne znamo ko su autori jer nisu potpisani, sve je to doprinijelo tome da se gubi kredibilitet novinarstva.

    • Mi, profesionalni novinari, ne znamo uvijek procijeniti šta je kvalitetna i tačna vijest, kvalitetan i tačan portal. Šta da rade čitaoci, na koji način čitaoci da odrede šta je tačno, šta nije, koje medije da prate, koje ne?

    - To je problem koji nije samo karakterističan za nas. To je problem u cijelom svijetu. Gledala sam nedavno jednog američkog profesora komunikologije koji je upravo govorio o tom novom, digitalnom dobu i da smo mi svi na mrežama, i konzumenti i proizvođači vijesti. I on smatra s jedne strane da je to super, jer je ljudima dostupno da svi imaju prostor da javno iznesu svoje stavove. I upravo ga je novinar pitao kako onda da čitatelji znaju šta je relevantno, šta nije. On je rekao da bi ljudi trebali da znaju koji su to mediji kojima oni vjeruju, tekstovi kojima vjeruju. Moje iskustvo s Avangardom je pokazalo da ljudi ustvari vjeruju i dalje potpisanim tekstovima koje potpisuju kredibilni autori. Kad vi imate tekst koji je potpisao autor koji je poznat u regionu, vi onda možete polemisati, slagati se ili ne slagati s njegovim stavovima, ali nemate nikakvu potrebu, na kraju krajeva to jest nešto na čemu se prikriva lažna vijest i plasira čitatelju sa nekim zadnjim namjerama, osnove koje su nas učili, a to je da ljudi budu informirani i da se kritički piše o društveno bitnim događajima. Tako da mislim da to jeste jedan od pokazatelja, potpisani tekstovi i portali koji imaju impresum i za koga mi znamo ko su, ko su vlasnici. Jako je bitno ko su vlasnici medija jer najčešće kroz to otkrivamo koja je politička opcija bliska tome i na osnovu toga možemo formirati svoje mišljenje da li želimo tome vjerovati ili ne. Ali tu govorimo o onim ljudima koji znaju čitati. Zašto bi prosječam čitatelj čitao na takav način?

    • Stari novinari, čak stariji i od nas, kažu da su se sve bitne i važne informacije nekad davno mogle naći u kafani. Sad se ta kafana zove Google i baš kao i kafana, nije uvijek sasvim pouzdan. Kakvo je tvoje iskustvo sa korištenjem Googla u provjeri informacija koje objavljuješ?

    - Kao neko kome je prva ljubav i, ostaće do kraja života, istraživačko novinarstvo,  puno koristim Google. To je prva tačka kod istraživanja i to kažem čak i mladim novinarima kad ih učim. A zašto? Zato što je to ustvari ono što smo mi nekada koristili po arhivama, pa išli da vidimo šta su mediji objavljivali ranije, što smo radili u kafani u direktnom kontaktu sa sugovornicima, izvorima informacija. Većina toga se sada može naći na Googlu. Morate kao novinar znati razlučiti koji su izvori relevatni a koji ne, ne pozivati se na Wikipediu, stranicu Slobodana Praljka koji objavljuje neke dokumente... Činjenica je i da se dokumenti mogu fabrikovati. Čak i u naše vrijeme stalno su nas upozoravali da pazimo da nam neko ne podmetne nerelevantan, falsificiran dokument, a ne sada kada sa dva poteza na kompjuteru možete napraviti i pustiti neki dokument koji ima i pečat i potpis i sve. Morate znati kojij su to izvori. Ja mislim da to umnogome olakšava posao novinara, ozbiljnih novinara, jer za ono što vam je nekada trebalo dani i dani istraživanja da provedete, vi to sada imate na Googlu. Međutim, Google ne smije biti osnovni izvor. Vi pored toga morate imati vaše kontakte, pratiti sve, provjeravati sa svojim izvorima informacija, pratiti zakonodavstvo i pravo.

    • Kada koristite samo jednu od mogućnosti imate ogromnu šansu da skliznete u lažnu vijest?

    - Ali to je samo početak. Ne može novinar praviti svoj tekst na osnovu Googla. To je samo početna stavka. Mogu ozbiljni analitičari i komentatori koji znaju šta čitaju i povezuju, znaju geopolitiku, prate politiku. Oni mogu pisati svoje analize. U tome i jeste problem, mi imamo stalno ponavljanje, sve nam je isto.

    • Koliko nevladine organizacije koje se bave novinarstvom pomažu nama svima? Mislim na nekoliko platformi koje su za relativno kratko vrijeme napravili jako dobar posao. Neki od njih koji nisu ovisni od prodaje novina, portala, oglasa, neki od njih koji imaju po 2,3,4,6 mjeseci za istraživanje, imaju eksperimantalne, laboratorijske uslove da naprave dobar tekst.

    - Ne mislim da danas iko u BiH ima tako dobre uslove, čak ni ozbiljni portali koji imaju po nekoliko stotina hiljada čitatela.

    • Govorim o CIN-u, BIRN-u, Žurnalu... Portalima koji pripadaju nevladinim organizacijama i koji su napravili prilično dobar posao u posljednjih par godina.

    - Oni jesu, ali zašto. Zato što su uz donatorska sredstva koja dobijaju uspjeli zadržati nivo profesionalnosti i to su mediji u kojima rade pravi novinari. Njih ne možemo porediti sa drugim nevladinim organizacijama koje se bave novinarskim poslom. I bave i miješaju u naš posao. Ja kada sam otišla iz novinarstva došla sam u nevladin sektor. Sad imam dvadesetpetogodišnje novinarsko iskustvo i imam pet godina iskustva u NGO-u koje je povezano sa novinarskim. Nažalost, kod nas je postala praksa da se svi svime mogu baviti. Ja sam u jednom trenutku rekla da mislim da bih ja mogla projektovati odličan most na Miljacki. Eh, otprilike, da se sad ne bavimo drugim branšama, u novinarskoj je to možda i ponajgore, jer smo mi vidljivi, mi smo javni radnici. Novinarstvom se svi bave. Ljudi koji nemaju nikakvog iskustva upuštaju se u ozbiljne poslove vezane za novinarsku profesiju. Ja sa dvadeset pet godina iskustva ne znam da li bih se smjela upustiti u neke projekte koje vidim da nevladine organizacije uzimaju, i kao rade nešto s ciljem podrške medijima. Mada ja te konkretne podrške ne vidim, jer mi i dalje nemamo profesionalnog novinarstva pristunog u javnom prostoru. Nemamo dovoljno.

    • Jedna od stvari koje će zasigurno morati uraditi neke nevladine organizacije je da pomognu profesionalnim novinarima i cijeloj javnosti u organizaciji neke škole medijske pismenosti. Kakav je tvoj stav o tome i šta misliš uopšte da bi jedan takav set predavanja ili obuka koja bi medijski opismenila mlade i starije žitelje BiH trebao sadržavati?

    - Razgovarala sam sa nekim mladim novinarima koji rade na portalima, koji su meni donosili tekstove. Onda sam vidjela da su to tekstovi na kojima se mora raditi, a oni su meni donijeli CV da su pisali na nekim portalima. Onda sam ih pitala ko vam je redigovao tekstove, s kim ste radili. Oni kažu pa nije niko. Onda pitam ko je bio urednik tih portala, oni opet kažu nije niko. Naša profesija je potpuno srozana. I ako govorimo o tome kako educirati, sve je povezano sa tom pismenošću. Svi smo mi imali neke urednike koji su nama križali tekstove, učili nas kakva treba biti rečenica, kakav mora biti naslov, šta je vijest, toga više nema.

    • Kako to danas u online medijima izgleda?

    - Danas toga nema. Ja ne mogu govoriti o sebi jer sam se i ja kroz taj svoj neprofitni medij  priklonila modernim tokovima i imam online virtualnu redakciju. Danas nema medija koji može platiti ozbiljne autore kao što je recimo Tamara Nikčević iz Beograda, ali ih možeš angažirati kao autore. Ja sam napravila Avangardu na tom principu. Angažirala sam autore, redakcija je online, ali s obzirom da smo mi svi bili ta „stara škola novinarstva“, mi smo uvijek kad objavimo tekst jedni drugima slali tekstove, čitali i analizirali, ili ako je bila dilema, a desilo mi se možda dva teksta da nisam pustila, da sam imala dilema, onda pošaljem drugim kolegama koji su za tu branšu i tražim njihovo mišljenje da li da tekst pustimo ili ne. Dakle, ja mislim da je ta komunikacija, razmjena iskustva, razgovor, suština, da je to nabitnije u redakcijama.

    • Šta mislite o uvođenju predmeta medijska pismenost u recimo srednje škole ili na kraju osnovnog školovanja?

    - Medijska pismenost je ustvari direktno povezana sa pismenošću uopće, koliko su naša djeca pismena. Mislim da bi se to moralo raditi na fakultetu. To o čemu mi govorimo tiče se struke i ne znam kako medijsku pismenost ubaciti recimo u gimnazije, gdje će djeca otići na sve druge fakultete. Ako govorimo o konzumentima vijesti, dolazimo do problema ko bi radio tu edukaciju. I ako bismo imali, kao sa nekim drugim problemima, polovična rješenja, da dođu nestručni ljudi da educiraju medijsku prismenost, onda imamo dodatni problem. Jer to su ozbiljne promjene u sistemu koje zahtjevaju ozbiljna rješenja, a nažalost kod nas su uglavnom neka površna, ad hoc rješenja. A ko bi educirao?

    • Šta mislite ko danas obučava novinare, da li su to fakulteti raznih smjerova ili su to neki kursevi nevladinih organizacija koji daju drugima za pravo da pomisle da brzo i lako mogu postati novinari?

    - Nažalost i mi smo bili svjedoci toga da kada završimo fakultet i dođemo u redakciju ne znamo ništa. Imamo tu diplomu od koje se kreće, a koja te ne može naučiti novinarski zanat. Nekad se novinarstvo učilo u redakcijama. Toga više nema. To se pokušava rješavati kroz neke radionice, edukativne programe, međutim, ja mislim da od toga nema puno koristi  iz prostog razloga što ti novinari, kad se vrate u svoje redakcije, njima će kako da pišu, izvještavaju i rade i dalje govoriti ljudi koji vode te portale.  Da li su to vlasnici, direktori, ni to više uopće ne znam, promijenjena je hijerarhija novinarskih pozicija koje su nekad bile normalne i koje su morale biti. Tako da, bez promjene samog rukovodstva, uredničkog kadra, ništa ne dobijate time što educirate novinare. Meni su oni govorili da je super to što ja njima pričam, ali da kada dođu u redakciju i kažu direktoru da nešto treba na neki način, direktor kaže da se puste toga i da im treba nešto za 3000 lajkova.

    • Kako vratiti dignitet novinarskoj profesiji?

    - Dignitet novinarskoj profesiji se ne može vratiti bez da se popravi položaj novinara u društvu. Novinarska profesija je na najnižim granama. Od novinara se očekuje da ispravljaju sve nepravde u društvu, da se bore protiv kriminala i korupcije, a pri tome mi govorimo o novinarima, nema istraživanja, ali ću ja ići sa podatkom da 50% tih novinara radi na nekim ugovorima o djelu, da nema apsolutno nikakve sigurnosti, zdravstvene, penzione, da nema nikakve sigurnosti da ukoliko napiše tekst koji je profesionalan, koji se neće svidjeti uredniku pa završi na ulici, niko neće stati iza njega zato što novinari nemaju ni sindikat. Dakle, ne možemo to očekivati u ovakvoj situaciji i od novinara koji nemaju apsolutno nikakvu zaštitu i koji čak i ne pokušavaju da se bore za sebe, nemaju nikakve organizacije i nisu nigdje jedinstveni. Nikad ugovori nisu napravljeni. Ako kažem da danas imamo novinare koji rade 30 godina, imaju plate 450 KM, o čemu mi pričamo? O kom kredibilitetu mi možemo pričati? Mora se popraviti položaj novinara u društvu, novinari moraju imati sigurnost, moraju imati zaštitu da bi mogli doći na posao i ozbiljno se baviti svojim poslom, a ne razmišljati da li će dobiti otkaz taj dan ili za mjesec dana. Meni je žao što se o ovom problemu skoro uopće ne govori. Očito je novinarima neugodno da sami od sebe naprave problem, a niko drugi to neće pokrenuti. Izdavačima i vlasnicima to savršeno odgovara. Jednostavno, kao na traci. Novinarstvo je kod nas propalo u onom trenutku kad se reklo da se može bez svakoga.

    • Šta se onda trebalo uraditi kad gospodin Dodik kolegi Miši Vidoviću pred deset kamera kaže „Dabogda te srce strefilo“, ili kada isti gospodin kolegici Arijani Saračević kaže pred svim tim kamerama „Ne seri“? Šta smo mi, novinari BiH, isto tako podijeljeni kao i sama BiH, šta smo mogli i trebali uraditi?

    - Pa s obzirom da smo podijeljeni, ništa. Da bismo bilo šta uradili moramo biti jedinstveni, moramo djelovati zajedno, moramo mi sami štititi profesiju. Na kraju krajeva pričamo o drugima, pa i sama sam ostala bez posla i na ulici zato što sam insistirala na nekoj svojoj profesionalnosti, stavovima, na nekom kredibilitetu koji sam gradila godinama, pa na kraju završila u nevladinom sektoru. Nevladin sektor je još uvijek, kakav god bio,  ne samo utočište, nego i jedini prostor gdje vi zahvaljući donatorskim sredstvima možete imati slobodu da radite svoj posao profesionalno i kredibilno, a bez da se bojite da će vas nazvati neko i reći da protiv nekoga ne smijete pisati tekst. NGO je zbog toga dobar, ali kad se povuku donatorska sredstva toga više nema. Pričati o samoodrživosti u BiH i na ovakvom tržištu skoro je potpuno izlišno, ali mislim da s obzirom na situaciju u kakvoj su novinari teško je od njih očekivati više.  Vi da imate sindikat, ugovore, imali biste i neke kriterije pa ne bi svako mogao biti novinar. I time automatski štitite i profesiju.

    Intervju je objavljen u okviru projekta Profesija novinar/novinarka koji provodi redakcija Starta  u partnerstvu sa Vijećem za štampu i online medije u BiH. Više ovdje

    Kontakt

    Vijeće za štampu u BiH
    Trampina 8
    71000 Sarajevo
    Bosna i Hercegovina

    Tel: +387 33 272 270
    Fax: +387 33 272 271
    E-mail: [email protected]
    Web: www.vzs.ba

    © 2017 Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini. All Rights Reserved. Website realizovan sredstvima Misije OSCE-a u BiH, NED i UNESCO / EC.