Kako protiv govora mržnje: Da li je medijska samoregulacija dovoljna?

Štampa

Borba protiv govora mržnje u medijima i na društvenim mrežama u koju se posljednjih godina ulažu ogromni napori još uvijek nije donijela željene rezultate.

Naprotiv, ova pojava se u našem javnom diskursu toliko odomaćila da je gotovo nemoguće naći medij, sajt ili fanpage na društvenim mrežama bez poziva na nasilje i linč, bez teških uvreda na političkoj, polnoj ili nacionalnoj osnovi.

Da stvar bude gora, mnogobrojni mediji, ne samo što se ne bore protiv ovakvih pojava, nego ih nerijetko raspaljuju, radujući se “klikovima” koje će im žustra rasprava donijeti i pozicionirati ih na boljem mjestu na pretraživačima.

Ipak, pomaka ima, a oni koji su se uhvatili donkihotovske borbe sa ovom pojavom, znaju da je najgore što bi mogli da urade da odustanu i prepuste rješenje problema stihiji.

Policija, po nalogu Tužilaštva, privela je pet osoba zbog širenja govora mržnje, od toga su tri privedene nedavno u direktnoj saradnji uredništva portala Klix sa policijom. To je krajnji, ali neophodan način na koji portali mogu zaštititi svoj prostor od govora mržnje i zagađivača online prostora koji je rezervisan za slobodno izražavanje građana i konstrutivnu kritiku.

Polazeći od toga da se govor koji, kako Kodeks za štampu i online medije i zakon kažu, „ima namjeru da ponizi, zastraši ili podstakne na nasilje ili predrasude protiv osoba ili grupe na osnovu njihovog pola, rase, dobi, nacionalnosti, seksualnog opredjeljenja, polne i rodne orijentacije, hendikepiranosti, moralnih ili politickih ubjeđenja, socijalnoekonomskog statusa ili profesije”, definiše kao govor mržnje i predstavlja krivično djelo, pitali smo stručnjake iz oblasti medija gdje se nalazi granica slobode a počinje ugrožavanje drugih.

Tražili smo i da nam kažu svoje mišljenje o medijskoj samoregulaciji, odnosno da nam prokomentarišu da li je ona dovoljan mehanizam za suzbijanje takvog govora u javnom prostoru. Naši sagovornici saglasni su da govor mržnje počinje tamo gdje nastaje ugrožavanje drugog i drugačijeg, a da se naša javna sfera “kupa” u populizmu kao glavnom generatoru govora mržnje.

Član Žalbene komisije Savjeta za štampu i online medije BiH profesor dr Miodrag Živanović kaže da se teško boriti protiv govora mržnje i da nas u tome onemogućavaju strukturalni uzroci.

On kaže da problem leži u tome što nemamo prave javne servise, a imamo najmanje tri javna mnjenja koja djeluju na nacionalnoj matrici, zbog čega nema ni javne istine. Govori i da, iako kao država nemamo funkcionalne mehanizme sancija govora mržnje, što potvrđuju samo dvije ili tri presude za ovo krivično djelo, rezultata samoregulacije ipak ima.

– U takvom sticaju okolnosti u kakvom se mi nalazimo, funkcioniše populizam, crni generator govora mržnje i rasizma. Mediji se tu ne snalaze jer imaju tri vrste istine, ali isto toliko i vrsta mržnje. Nema dovoljno nezavisnih, velikih i malih medija da utvrde javno mnjenje. Osnovna referenca naših medija je etnonacionalna pripadnost, pa su nam i novinari postali etnonacionalni radnici. To je postao i stil života i biznis, a posljedice ne možemo ni da sagledamo. Međutim, ipak mi dobijemo dio bitke. Jeste da imamo direktan problem sa pravosuđem koje se ne miješa u svoj posao i ne registruje govor mržnje kao krivično djelo. Oni bi na govor mržnje morali da reaguju po službenoj dužnosti, ali to ne čine. Ponašaju se sterilno i nesposobno. Za to vrijeme Žalbena komisija Savjeta za štampu i online medije BiH dobija na desetine žalbi zbog govora mržnje i reaguje na svaku od njih – priča profesor Živanović.

Borislav Vukojević, viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, kaže da nam uvijek u glavi mora biti da je zloupotreba slobode govora ozbiljno krivično djelo.

– Sloboda govora nije neograničena. Ona je ograničena slobodom drugih da ne budu diskriminisani i ugroženi. Dakle, govor mržnje prestaje da bude sloboda govora kada negativno generalizuje drugog – poziva na nasilje, huška, diskriminiše. Generalno, publika najčešce pravi grešku kada lične uvrede poistovjeće sa govorom mržnje. Vrijeđanje svakako pripada grupi necivilizovanog govora, ali uvreda najčešce ne poziva na generalizaciju i nasilje – kaže Vukojević.

On smatra da je samoregulacija medija dobar metod, ali da nije moguće da sama riješi probleme. Savjet za štampu i online medije BiH radi mnogo na tom polju, kaže on, upozoravaju napomenama u komentarima na portalima, napominju publiku da je govor mržnje krivično djelo.

– Čini mi se nekada da se to radi uzalud. Dodatni problem je to što je domen internetskih medija potpuno neregulisan, pa se postavlja pitanje šta da se radi sa anonimnim portalima. Da li oni mogu biti kažnjeni i kako – pita Vukojević.

On kaže da govor mržnje u medijima se najčešće ne krši od strane novinara, jer su oni sami svjesni štetnosti.

– Svakako ne govorim o anonimnim portalima kojima je svrha širenja govora mržnje. Međutim, problemi se javljaju kada medij, najčešće online, smatra da je lišen odgovornosti ako prenosi tuđi govor mržnje. To je potpuno pogrešno gledište, jer odgovornost treba snositi i za širenje govora mržnje, a da pri tome nije eksplicitno navedeno o čemu se radi. Ponekad je publici potrebno prenijeti određene informacije koje sadrže elemente govora mržnje (na primjer, prenos uživo), ali tada je novinar obavezan ograditi se od takvog govora – kaže Vukojević.

Kodeks za štampu i online medije BiH ukazuje na opasnost koja se javlja kada mediji sa namjerom ili bez nje raspaljuju diskriminaciju: “Imajući u vidu takvu opasnost, novinari će dati sve od sebe kako ne bi huškali i/ili podsticali mržnju i/ili nejednakost na osnovu etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, religije, pola, seksualne orijentacije, bilo koje fizičke ili mentalne bolesti ili onesposobljenosti. Novinari neće ni pod kakvim okolnostima podsticati krivična djela ili nasilje.” (Član 3 – Huškanje)

Siniša Vukelić, predsjednik Kluba novinara Banjaluka kaže da je govor mržnje potrebno oštro sankcionisati, jer se tako ujedno brani i naša sloboda govora.

– Političarima odgovara da se granica ne zna, jer onda mogu generalizovati. To i rade kad kažu: “Jeste vi novinari ugroženi, ali svašta i pišete i objavljujete”. Moramo odvojiti ta dva svijeta, koja ništa nemaju zajedničko. Profesionalcima tu granicu ne treba objašnjavati, a onima koji zloupotrebljavaju medije je džaba govoriti. Novinari nekada nehotice ili u neznanju pređu granicu i zato se moraju cijeli svoj radni vijek edukovati. Redakcije nemaju resursa da novinare šalju na edukacije, zato je bitno da između sebe ukazujemo na greške. Nekada su novinari koleteralna šteta bombastičnog naslova koji urednik postavi pod pritiskom uprave za većom prodajom novina, gledanost ili posjećenosti. Mediji tako gube kredibilitet, a novinar bude obilježen – kaže Vukelić.

On smatra da je samoregulacija u razvijenom svijetu sasvim dovoljan mehanizam za eliminisanje govora mržnje, ali kod nas, čak i kad bi bilo kažnjavanja, opet ne bi dala velikih razultata.

– Imamo primjer gdje Regulatorna agencija za komunikacije BiH ima pravo da kažnjava radio i tv emitere pa to ne radi ili se njihove kazne politizuju. U štampi i na internetu svako dodatno kažnjavanje znači veću regulaciju, a veća regulacija znači opasnost i rizik od cenzure i kontrole od strane vlasti. Svaki portal i novine koji rade profesionalno poštuju odluke Savjeta za štampu i isprave grešku kad se pojavi. Problem je i najviše kršenja prave oni mediji koji su otvoreni sa namjerom da krše sve profesionalne standarde. To su uglavnom divlji, fejk mediji koji se ne obaziru na odluke Savjeta, a ne bi se obazirali ni na kazne nekog drugog organa koji nije samoregulativni – rekao je Vukelić.

Preuzeto sa SrpskaCafe.com

Projekat „Izgradnja Povjerenja u Medije JIE” finansira UNESCO/Evropska komisija. Sadržaj ovoga teksta je isključiva odgovornost autora i Savjeta za štampu u BiH, i ne odražava stanovišta UNESCO/Europske komisije.